Na ivici samoj šumske visoravni,
Pritešnjene uzduž sa dva gola brega,
Gde manastir beše iz vremena davni',
Kad se raja krila od zbega do zbega,
Na skrivenome mestu, sa kratkim vidikom,
K'o srebrna kula, iz prastarih bajki,
Uzdiže se skromna crkva sa zvonikom,
Posvećena našoj svetoj Bogomajki,
Stoletne su bukve raširile grane,
K'o da od njih traži priroda sama,
Od vremenskog zuba da štite i brane,
Ovo sveto mesto Gospodnjeg hrama.
O, divne lepote! kad kroz njine grane,
Prodre sunce kao kroz odeću gornju,
Da u ove divne i prolećne dane,
Još bolje osvetli zlatni krst na tornju.
Niže sane crkve Rakovica huji,
Ponekad ućuti, k'o da stazu bira,
Ili sluša zvono sa crkve kad bruji,
Il' molitve stida i božjeg pastira...
Ispred crkve spomen - nad studenom vodom,
S imenima zlatnim od dna pa do vrha:
Onih što umreše za zlatnom slobodom,
Od čijeg se mača jedno carstvo skrha...
Taj mermerni spomen biće večni zbornik,
Vitezova slavnih kojih više nema,
I pričaće večno - taj nemi govornik,
Kako majka decu Otadžbini sprema... |